got milk?

Dobrodošli na moj blog

31.08.2009.

Inglourious basterds: kritički osvrt

 

napisano prije sedam dana, ostavljeno da se natapa u sopstvenom sosu

 

 

          Prvo. Ovo nije njegov najbolji film. Ovo čak nije niti najbolji film koji sam pogledao u ovoj godini (osim ako vrlo obzirno prema samome sebi, a ne prema filmu, primijetim činjenicu da sam ga, ipak, pogledao u bioskopu). Zaplet filma je jednostavan, brutalan i izravan, dovoljno toliko da ga se zapamti i shvati već tijekom samog foršpana, pa ipak za razliku od Reservoir dogs (mrzi me porediti filmove, no svejedno), skoro sve je ostalo na premisi, upravo jer je Tarantino imao previše likova da o njima brine, a premalo vremena, zapravo nepostojećeg vremena, da ih sve razradi; hoću reći, neke scene u filmu su posve suvišne, ili preduge, upravo jer ispunjavaju tarantinovski princip dijaloga, a one koje sam očekivao sažete i sabijene, ili ih skoro uopće nema (izuzetak je ubijanje Hitlerove straže).

          Drugo. Ironično, bio je potreban opet film o nacistima da bi postalo jasno kako Njemačka posjeduje nekoliko vraški dobrih glumaca.

          Treće. Diane Kruger mi više uopće ne izgleda seksipilno.

          Četvrto. Dvije velike filmske pogreške, obje u svezi klimaksa u bioskopu. Mislim da ćete znati o čemu govorim.

          Peto. Zašto se film zove Inglourious basterds, izvan je mog shvatanja. Nisam saznao skoro ništa o bilo kome iz ove ozloglašene jevrejske skupine, osim iz sporednih dijaloških činjenica (scenska sinkopa koja u Reservoir dogs – scena pljačke ne postoji – funkcionira savršeno, a ovdje ne), i nekoliko kratkih scena skidanja nacističkih skalpova. I pri tome ne govorim o liku Alda Apača.

Shvatam metaforu alternativne povijesti, neslavni su jer su učinili ono što zvanična istorija negira, i upravo jer su referentna fikcija i pričanje (ovaj put na razini makroplana i tematske poente, a ne pop-kulturalnog komentara) Tarantinove najjače osobenosti smeta mi ovaj naslov, jer film uopće nije o skupini Jevreja koji kolju naciste, što uistinu zvuči nevjerovatno zabavno, i koji naposlijetku ubiju i samog Hitlera. To je, istina, tema filma, ali to je sve. Film je daleko više priča o Soshanni, djevojci koja osvećuje smrt svoje obitelji, paleći kino prenpuno nacističke elite, ili čak o pukovniku Hansu Landi a.k.a. The Jew Hunter, nego o bilo kome drugom.  

          I da. Šesto. Ali ovo već znate. Brad Pitt ima brkove.

          Sedmo. Užasno smiješne scene: Aldo the Apache govori talijanski, The Jew Hunter pripaljuje svoju veličanstvenu lulu u uvodnoj sceni, i svaki kadar sa Hitlerom u njemu.

          Osmo. U biti, film me je uspio zabaviti, na koncu to je sve što od bilo kojeg filma i tražim, ali me je uspio i razočarati, jer sam - kako je to neko već rekao – očekivao i shodno tome i tražio – mnogo, a vidio samo ono što sam vidio.

Kad su prvi put pogledali Reservoir Dogs na festivalu u Barceloni, petnaest vrlo poznatih reditelja i stručnjak za specijalne efekte Rick Baker žurno su napustili projekciju prije nego je Tarantinov prvijenac uopće uspio završiti. Poslije mu je Baker kazao da je njegov odlazak bio kompliment, a ne uvreda, i da on zapravo nije gledalac stvoren za njegovu celuloidnu viziju.

 

          Deveto. Želim valjda reći, upravo jer ja jesam takav gledalac, da ove riječi gore nisu uvreda, već kompliment.

 

Ja sam Leosh. Over & out.

 

05.07.2009.

tito i ja (nastavak)

        U početku sam mislio da imam vrlo čvrste razloge zbog kojih to želim učiniti, namazati brkove na licu Josipa Broza Tita, no sad su ovi razlozi miljama daleko i zaboravljeni (više me uopće ne iritira atavizam bosanskih postsocijalista, niti više marim za Ekrema Galibovića i njegove proklete ovce, i još manje za nekog jugoslavenskog kralja koji je umro nekako u vrijeme kad sam tek bio rođen, i kad još uvijek, buljeći neinteligentno u obrise oblika, nisam mogao razlikovati lampu i drugo ljudsko biće; ovo što hoću napokon učiniti više je stvar tvrdoglave i tupe inercije).

 

        Došao sam do biste nekoliko minuta poslije ponoći. Bio sam uzbuđen kao i onog dana kad sam u superxafsu ukrao aftershave poslije brijanja (ovo je moj omiljeni pleonazam – aftershave poslije brijanja), i tek tad shvatio da nisam ponio bilo šta s čim bih mogao naslikati brkove... no brkovi su, na moje iznimno zaprepaštenje, već bili ondje, baš tamo gdje brkovi trebaju biti; masna crna boja se još uvijek cijedila preko Titovih usana.

Neko me je pretekao, pomislio sam, i taj neko je bio ovdje maločas. Mislim da sam ga mogao onjušiti. Bio sam uvjeren da me je promatrao. Ili možda ona. Osvrnuo sam se oko sebe, no ulice su bile prazne. Znao sam da je to mogao biti samo neko ko je pročitao moj prethodni tekst, javnu obznanu o mojim namjerama, možda neko ko mi je htio učiniti uslugu, ili podijeliti sa mnom zasluge, ili ih čak ugrabiti samo za sebe.

 

Poražen, vratio sam se kući i zaspao kao umorno dijete...

 

Ja sam Leosh. Over & out.

 

 

 

04.07.2009.

tito i ja

        Na optimalnom strateškom toposu kvazigradića u kojem živim samouvjereno miruje, na širokom pijedastalu u obliku crvene zvijezde, gvozdena bista Josipa Broza Tita premazana masnom zlatnom bojom, šablonski rad skulptora Ekrema Galibovića. Kažem samouvjereno, no pretjerujem, jer za ovaj komad metala mari tek pokoji gerijatrijski primjerak partizana sa krajnje sumnjivim rokom trajanja, i još sumnjivijim partizanskim statusom.  

Kao i sve biste, i ova je – izjava; trivijalna izjava dominacije, pretjeranog, nesuvislog i lažnog pijeteta.

Bista je vulgarno i uvrjedljivo obična, arhetipska; beskrupulozno nametljiva; čak je i sama sličnost sa komunističkim kraljem tek sugestivna i skoro proizvoljna: njezin autor, silovatelj(?) ovaca i skulptor – Ekrem Galibović, nije uspio načiniti vjernu kopiju markantne Titove glavurde, ali istovremeno i jeste, samo zahvaljujući referentnim osobinama povijesti. Ispred biste nalazi se jedna klupa. Još niti jedanput nisam primijetio da neko onamo, na njoj, sjedi, i divi se mesinganoj glavi; ali opet, nisam uvijek tu pored biste.

 

        Sad je vrijeme da napokom ovo kažem: unakazit ću bistu J.B. Tita. Ova neozbiljna i nezdrava fiksacija naspram jednog davno crknutog boga/čovjeka počela je ubrzo poslije smrti Ekrema Galibovića (pogledaj post 'OVCE'); dio ove opsesije bila je želja da osvetim skulptorovo ime i djelo (nakon njegove smrti živiničke ovce su pale u depresiju, odbijale su jesti, brinuti se za svoje mlade, samo da bi naposlijetku umrle, nadajući se da u posliježivotu ljudi i ovce odlaze na isto mjesto; ja ovo, naravno, ne mogu znati, jer sam još uvijek živ, no čini se da je skulptor ipak govorio istinu).

Brzo sam odustao od prvotnog nauma, od krađe biste. Ta stvar je zasigurno preteška, a i nisam se mogao sjetiti bilo čega što bih s tom bistom mogao učiniti, ako bih je na koncu ukrao. Jer, uistinu, bista J.B. Tita je krajnje neupotrebljiva stvar.

Moj udar bit će jednostavan, djetinjast i melodramatičan: na Titovom licu naslikat ću - brkove. U međuvremenu vježbat ću na licima iz novina, i na blesavom i naivnom licu svoga poluslijepog psa (na psu ću upotrijebiti lako odstranjivu boju).

 

        Jutros sam temeljito proučio mjesto na kome se nalazi bista. Nisam primijetio sigurnosne kamere koje možda nadziru dvije ukrštajuće ulice pored kojih je ovo banalno komunističko svetište, a patrole debelih policajaca grada Ž. su relativno predvidive, rijetke i zanemarive, no svejedno, bit ću vrlo oprezan. Na sebi ću imati crnu odjeću i na glavi balaclavu. Već sam odabrao put bijega. Da bi jedan pobijedio, mora znati kako da bježi (konfučionizam uvijek treba čuvati za kraj).

Kako god bilo, učinit ću to večeras. Poželite mi sreću...

 

Ja sam Leosh. Over & out.

 

 

 

 

29.06.2009.

OVCE

       Bio sam uvjeren da se ovo ne može desiti meni, da su nevidljivi bogovi na mojoj strani, da je ovo usud drugih, ne moj, no ipak se desilo: bio sam postao zatvorenik; preciznije, stanovnik oskudno osiguranog Okružnog zatvorskog centra u Tuzli. Osramoćena, moja majka je lagala o mom iznenadnom odsustvu, šireći neuvjerljivu priču o internacionalnoj studentskoj razmjeni. Oprostio sam joj ovaj lapsus.

Ondje sam bio proteklih četiri tjedna, nasukan i bez glasa. Mislio sam, ohrabren, naime, naivnom predodžbom o piscu u zatvoreničkoj ćeliji, da ću napokon imati sve razloge da pišem bez prestanka, da će moji kreativni sokovi poteći kao med u obećanoj zemlji, no ovo nije bio slučaj. Nisam mogao napisati niti jednu riječ. Nimalo ugodno iskustvo. Zatočeništvo mislim, ne spisateljska konstipacija. Sad znam zašto ga ne navode u lokalnim turističkim brošurama.

Moji zločinački prijestupi su bili, moram ovo spomenuti, trivijalni (tri neplaćene saobraćajne kazne, dva slučaja javnog, amaterskog egzibicionizma i neprimjerenog tjelesnog izlaganja, i pljuvanje na uniformu policajca; u moju odbranu, policajac je bio grub i ismijavao je moju dugu kosu, a druge zločine priznajem mirnog srca), no našao sam za shodno primijetiti da moja kazna (28 dana) nije. Mislim da ću sljedeći put dobro razmisliti prije nego skinem svoju odjeću u nekoj sporednoj ulici.

Ćeliju sam dijelio sa Ekremom Galibovićem, živiničkim serijskim silovateljem ovaca i akademskim kiparom, najpoznatijem po svojoj interpretaciji portreta Josipa Broza Tita.


Upravo ovdje počinje moja, odnosno Ekremova, priča.

U razdoblju od maja 1999. do septembra 2008. godine Ekrem Galibović je silovao (prenosim autohtono i intimno svjedočanstvo silovatelja i skulptora Galibovića, sve je istina, i ništa osim istine, jer ovakvo nešto, nadam se da ovo vidite, naprosto se ne može izmisliti) tri stotine četrdeset i tri ovce i tri psa ženskog spola. Pomislio sam bio na svog psa, i sažalio se na čitavu njegovu žalosnu vrstu. No, silovatelj Galibović govorio je o svojim žrtvama sa izrazitim dojmom poštovanja i ljubavi, i uopće ih nije smatrao svojim žrtvama, već naprotiv, svojim ljubavnicama; govorio je do duboko u noć o tome kako divno mirišu na zemlju, travu i zrak, kako su mekane poput paučine, i kako ne zahtijevaju previše, ne osuđuju, a zauzvrat daju sve... mlijeko, kožu, vunu, meso i koitalni pristanak. Skulptor i ovčiji ljubavnik Galibović uspavljivao me je skoro svaku noć sa svojim pričama, i svi moji snovi bili su prepuni ovaca koje nisam morao brojati kako bih zaspao, jer sam već bio u dubokom snu, i nagog i ukrućenog Ekrema koji, uokviren idiličnim pašnjačkim krajobrazom, poskakuje uporedo s njima. Priznajem, bizarni snovi, no iznuđeni. Napokon, ne susrećem svakog dana jednog napasnika ovaca. Ponekad sam se budio u strahu da skulptorova mašta ne zamijeni moje tijelo s ovčijim, no srećom moja paranoja je bila uzaludna.

Galibović mi je ispričao da ne misli kako je učinio bilo šta loše.

 

        Nije li licemjerno, kazao mi je, osuditi vođenje ljubavi s ovcama, a istovremeno prijeći tako ležerno preko varvarske istine da je posve legalno jesti ih.

 

        Hoću čuti tvoje mišljenje, upitao me je radi usporedbe i očite poente, misliš li da je veće zlo voditi ljubav s čovjekom, pružiti mu zadovoljstvo, ili ga pojesti?

 

Šutio sam. Mogao sam ga samo upitati kako je znao da je sex s ovcama, sa svakom ponaosob, bio obostrano prihvaćen, no ipak sam samo šutio. Nakon četiri tjedna znao sam sve što se moglo saznati o svim ljubavnicama silovatelja Ekrema Galibovića, o tri kuje s kojima je vodio ljubav, samo da bi shvatio da ne voli pse, o nesreći koja ga je snašla, jer u okrilju njegovih uvjerenja i osobnosti on ništa krivo nije učinio, naprotiv smatrao je da su njemu učinili zlo, pričao je o svojim sinovima i kćerima sa tijelima čovjeka i miomirisnim ovčijim runom koje prekriva njihove udove i torzo, plodovima njegovih zabranjenih animalnih veza, o živiničkim uglednicima koji su plaćali sex sa životinjama, i o stravičnoj farmi povrh grada gdje je sve ovo uzimalo mjesta (u ovo naprosto nisam mogao povjerovati, no nakon što sam postao slobodan čovjek sproveo sam sopstvenu istragu kako bih saznao nešto više o čudesnom slučaju skulptora Galibovića: gradonačelnikovi tjelohranitelji su me umalo pretukli zbog neprimjerenim pitanja koja sam postavljao; čuo sam gradonačenika kako mrmlja nešto o ugledu grada, o ludaku i lažovu Galiboviću, o živiničkom moralu i načelima, i ništa više od toga; prirodno, počeo sam sumnjati, no sve je ostalo na sumnji).

 

Prije tri dana odlučio sam posjetiti ljubavnika Ekrema Galibovića, skoro da su mi nedostajale njegove uspavljujuće i uznemirujuće priče, no njega više nije bilo onamo, barem ne živog. Sad već bivši čovjek Ekrem Galibović objesio se u vlastitoj ćeliji sa improvizovanim užetom od uzica na cipelama. Ostavio je i poruku ispisanu na zidu ćelije: „Cijelog svog života nastojao sam upoznati ljubav... i ništa više... dati tim životinjama do znanja da ih volim, i to je sve... čini se da je to moja slabost, moj dar i moje prokletstvo...“

 

Nakon svega zaboravio sam da sam uopće i bio u zatvoru... moji problemi postali su nekako suviše mali.

 

 

Ja sam Leosh. Over & out.    

 

 

31.05.2009.

Zabilješke jednog lovca na književne večeri

 

 

        Tijekom proteklih devet godina mogao sam pronaći, oboje, svoje tijelo i svoj um, na pedesetičetiri amaterske poetsko-književne večeri; odlazio sam onamo preodjeven, razumije se, u pjesnika (uvijek sam se oslanjao na dva odjevna accessoires: a)smrdljivu muštiklu mog djeda, zbog koje sam bio satima na rubu agresivnog bljuvanja, a što su na mom licu mnogi pjesnici ljubomorno čitali kao nezaustavljive napade inspiracije, i b)šminkerski šešir od plavog safijana, kratkog oboda, zbog kojeg sam, uvjeren sam u ovo, počeo gubiti kosu), sa plavom knjižicom ispod ruke u kojoj su drugi pretpostavljali moje pjesme, moje osobno blago.

 

        Svoj nastup uvijek čuvam sve do pred sam kraj događaja. Ukoliko me neko, naivno pretpostavljajući da ih uistinu imam, pozove da čitam svoje pjesme prije nego to namjeravam uraditi sam, odbijam smijući se stidljivo, ponešto mračno ali dirljivo. Govorim tihim, neusiljenim glasom 'kasnije... čitat ću kasnije'. Kad napokon dođe moje vrijeme, niti trenutak prekasno, ustajem polako, na prvi pogled nesigurno. Dugo gledam u amaterske oči pjesnikinja i pjesnika koji su došli tražiti međusobnu potvrdu nepostojećeg talenta, kao da to i sam nastojim učiniti. I potom progovaram. Recitujem najsočniji isječak sirove koitalne scene sa sve metaforama čovječijih genitalija, sex igračaka i raznoraznih oblika seksualnog općenja, izvađen iz hard-core pornografskog proznog uratka, kupljenog u kiosku na uglu nekoliko sati ranije. Efekat je uvijek isti, potpun, predvidiv: redovi slomljenih i zbunjenih izraza na licima studenata, penzionera, gradskih vijećnika, školskih nastavnika... uvijek je prepoznatljivo lice pervertita u ovakvoj raznolikoj demografskoj skupini, lice osobe koja je iskreno uživala u kratkoj pornografskoj sceni koju sam dospio ispjevati, prije nego su me istjerali van, i nazvali lupežom, bolesnikom ili gore.

 

         U međuvremenu, shvatio sam da sam naučio govoriti kao oni, kao pjesnici, saznao sam ponešto o aliteraciji, simbolu, ritmu i polisindentu, naučio sam pušiti cigarete (ovdje se muštikla mog djeda pokazala krajnje pragmatičnom, a moj šešir svrhovitim, jer dim oko čovjeka uvijek nekako izgleda zavodljivije, kad ovaj čovjek, ja prerušeni pjesnik, na svojoj debeloj, zapuštenoj glavi nosi šešir), prestao sam prati kosu, pijem jeftin liker, moje police su ispunjene nemarno poredanim knjigama poezije, javno negiram materijalizam, pustio sam kosu neka raste, počeo sam gledati francuske filmove bez prijevoda (napomena sebi: naučiti francuski, to je svakako pjesnički), naučio sam gledati nekome u oči kao da gledam iza ovih očiju, kupio sam sebi psa. Shvatio sam – jedan pjesnik mora imati psa. Ili bar ideju o psu.

Dakle, prerušio sam se u pjesnika, postao jedan od njih, samo da bih bio sposoban srušiti svaku večer poezije kojoj sam mogao prisustvovati.

 

        Večeri poezije su poput brutalnih saobraćajnih nezgoda – odurne su, svirepe, okrutne, najbolje su ako ih nema, ali zbog nekog nerazumljivog razloga ne mogu s njih skrenuti svoj pogled. Mogu ovo objasniti samo ovako: posjedujem prljav apetit, hoću reći ponekad doista moram posvjedočiti, i biti njegovim dijelom, onome što prezirem, onome što je ružno i neukusno. A javno čitanje poezije je uistinu to: neukusno. Melodramatično. Bljutavo. Suvišno. Soplipsistično. Besmisleno. Arogantno. Narušava osnovni princip književnosti i njenog ethosa – intimnost; pretvarajući ovu intimnost u prozaični dijalog i autorski ego-trip.   

Ja sam posljednji lovac na večeri poezije. Sada sam već prepoznatljiv unutar pjesničkih kružoka, i sve mi je teže provući se u njihove paranoične, skupljene redove, svoje povjerenje nude mi samo u plastičnim žličicama za kafu. Moji doušnici ponekad nestaju bez traga, a moj identitet više nije tajna.

Primoran sam učiniti svoje maske komplikovanijim i zahtjevnijim, moje uloge me počinju gutati, bojim se da možda postajem ono što hoću srušiti i poniziti. Kad ispred ogledala u svom kupatilu, go kao od majke rođen (ovo je poređenje, ne pretjerano originalan primjerak uobičajene pjesničke alatke), recitujem neki erotski isječak, pripremajući se za svoj sljedeći upad, ponekad u odrazu očnih šarenica ugledam divljenje samome sebi, i to me neopisivo plaši. Više ne mogu spavati, i polako prestajem razlučivati stvarnost od sna.

 

Sad, dok ovo pišem, oko mene sjede ljudi. Jedno po jedno, ustaju i čitaju svoje pjesme. Kad su svi završili, pokušao sam ustati, ali mi ovo dvije teške ruke na ramenima nisu dopustile učiniti. Skupljaju se oko mene, pjesnici, u pozadini čujem zvuk zaključavanja brave. Svjetlo postaje sve slabije. Osjećam njihove prste i njihove ruke kako se sklapaju oko mojih ruku, mojih nogu, mog vrata. Prepoznali su me, đavolje sluge... prokleti trećerazredni stihoklepci gladni pažnje. Ovo je moj kraj.

 

 

 

Ja sam Leosh. Over & out.          

 

 

 

 

 

15.05.2009.

kradljivac knjiga

        Još uvijek nisam siguran da li je krađa knjiga uistinu zločin. Zapravo, vjerujem da je prodaja knjiga zločin. Ko je uopće uveo monopol na pisanu riječ? I zašto ne bismo imali pravo dobiti natrag novac za knjigu koja ga ne vrijedi?

Ukrasti knjigu nije teško. Sajmovi knjiga, biblioteke i buvljaci su idealna mjesta za ovakvo nešto. Uvijek priđem štandu s knjigama koji je otvoren i višedimenzionalan, sa jednom knjigom u ruci koja je moja; zadržavam se dugo prelistavajući knjige, rasipam se tobožnjim interesovanjem za naslove za koje znam da nisu tu, prodavac se znoji jer mi ne može pomoći, a ja uzdišem jer njegova izdavačka kuća ne posjeduje ono što želim. Ali, ne odlazim. Nastavljam prebirati po knjigama, jer sam u međuvremenu već probrao knjigu koju želim, uzimam je u pravom trenutku (ovo je najvažnije za sve vas koji će ovo probati, jer taj trenutak mora trajati svega sekudu ili dvije, morate ga odmotavati u mislima bezbroj puta ranije, jer će samo tako konačna akcija biti prirodna; ukoliko oklijevate ili sumnjate u svoje sposobnosti, ili u svoj naum općenito, nemojte ovo učiniti, izaberite neki drugi pogodniji dan, kad budete sigurni da je to ono što želite učiniti), adrenalin mi kulja kroz vene, puls mi izbija na vratnim tetivama, tijelo mi je prekriveno žmarcima spoznaje da činim nešto nedozvoljeno, prljavo, subverzivno, da doprinosim nekoj minijaturnoj anarhiji. Dakle, uzimam/kradem/prisvajam knjigu koju želim, ali samo koju želim, besmisleno je i tupavo krasti knjige proizvoljno, i stavljam je ispod vlastite knjige koju cijelo vrijeme držim čvrsto u rukama. Sad su obje knjige u mojim rukama. Ovo je vrlo bitno: ne odlazim odmah, već se zadržavam još dvije minute, i smirenim glasom nastavljam propitivati prodavca o knjigama. Knjiga koju sam prisvojio mora biti vidljiva, jer je sad uistinu moja, čak i ako neko posumnja u suprotno, niko više ne može dokazati da je nisam maločas kupio. Napominjem, sajmovi knjiga su idealni za ovaj modus operandi. Komunikacija i šarmantnost su iznimno značajni. Morate dojmiti svoju žrtvu; budite naivni, izigravajte neznalicu, ali ne smijete govoriti suviše. Brbljivci skreću preveliku pozornost, i što je važnije, niko ih ne podnosi.  

Vjerujem da nisam ovisan o ovim klimaktičnim osjećajima napetosti dok kradem, pa ipak, paradoksalno ovom vjerovanju, ne bih krao da svaki put nisu tu. Čini se da mi sama knjiga, njezine materijalne i metafizičke vrijednosti nisu dovoljne.   

 

        Prva knjiga koju sam prisvojio i nije zapravo bila knjiga, već trobroj Alana Forda (no i grafička novela je svejedno novela, nije li tako). Učinio sa kardinalnu grešku i cijelu stvar obavio na kiosku. Prodavačica je primijetila šta sam učinio, sad sam posve siguran u to, ali nije ništa kazala. Možda je dijelila slične sentimente kao i ja. Paranoično sam čekao čitavih deset dana prije nego sam pročitao cijeli strip. Zadnja koju sam prisvojio je Kratki rezovi Raymonda Carvera. Upravo je čitam.

 

Ja sam Leosh. Over & out.

14.05.2009.

prokleti (istočno)eurosong

Prokleti (istočno)Eurosong

 

Ne volim Reginu. Napisao sam ime banda s velikim početnim slovom samo zato što analno poštujem svoj jezični pravopis, ne jer poštujem njih. Nisam ciničan, ali jesam apatrid i posjedujem jasan muzički ukus. Ne postoji skoro ništa u ovoj zemlji što mi se dopada (zasad govorim samo o glazbi), i to me ljuti. Moram, naime, pisati o stvarima koje mi idu na nerve, i zbog kojih ponekad, u odsustvu izbora, moram lupati glavom o stol. Naprosto moram pisati, inače ću pući.


Gdje sam ono stao... da, uspio sam ih se sjetiti – Regina. Taj kvazirock-balkanski-nedefinisani-pop-band posjeduje, koliko znam, tek nekoliko pjesama koje recikliraju već dvadesetak godina, i jedna od njih uopće nije njihova, zbog čega iskreno sumnjam u autorstvo ostale dvije-tri, pa stoga i nije čudo da su se sasvim dobro uklopili u istočni, postkomunistički muzički blok od kojeg je i nastao Eurosong. Cijela stvar je je zapravo, složimo se s tim, nepopravljivo apsurdna: naša stara gospođa Evropa je jednog dana odlučila napraviti natječaj za najbolju pjesmu, i ono što je nekada bilo smetljište sladunjavih šansona, sad je idealna prilika da se opere zapadnjačka savjest. Bosna i Hercegovina će uskoro vrlo sigurno pobijediti, baš kao što je bilo sigurno da će dobiti Oskara. Tako je oduvijek bilo. Moral Zapadne Evrope čisti se kroz kulturno-umjetničke vodotoke, mecenstvo i naknade.

Imam još jednu teoriju: Istočnoeurosong je samo jedan od oblika neumrlog Hladnog rata. Dobit Zapada je čisto intelektualna, cerebralna - genijalna. Nadmoć se uspostavlja suptilno, bez rovova, bodljikave žice, atomskih prijetnji i špijuna: Istočnoeurosong  je pokaz kulturnog pada i muzičkog šunda.


Razložimo taj naziv – Eurosong. Stvarno? Euro & song? Bolje reći Istočnoeurosong. Nazovimo stvari onakvima kakve jesu: kič. Bolje Eurokič. Ili Istočnoeurokič. Jeste li ikada dobro pogledali sve te ljude koji na trenutak pobjegnu iz Rumunije, Ukrajine ili neke druge zemlje čija je komunistička arhitektura posve identična našoj, jeste li ih ikada stvarno dobro pogledali? Stvarno dobro??? Pa, pobogu, ti se ljudi uistinu usuđuju nazvati muzičarima, oni uistinu vjeruju u svoju glazbenu činjeničnost. Kad malo razmislim, Regina naspram svega toga i nije tako loša. Mi doista šaljemo na ovo natjecanje najbolje što imamo. I još nešto... zar su reginovci stvarno mislili da ono teatralno prenemaganje na sceni u stiliziranim šinjelima iz napoleonskih ratova, sa pogledima uprtim u neki nevidljivi ideal,  usporediv sa gargantuoznim olakšanjem na w-c šolji, zar su stvarno mislili da niko neće zamijetiti sličnost njihove pojave sa Coldplayem. Tužno, otužno, žalosno. Patetično. uistinu patetično.

Ime Coldplay s velikim slovom C, usput neka bude kazano, pišem jer ih poštujem.

 

Ovo je moj prvi post, moj, takoreći, proboj iz bloggerskog djevičanstva. Budite nježni. Ukoliko sam nekoga naljutio, neka mi se obavezno javi. Ukoliko ne, neka mi se javi svejedno.

 

Ja sam Leosh. Over and out.  

 

 


got milk?
<< 08/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031